Šuhreta Hasanković: "Idem, pa šta bude!"

Ja sam inače pravi sportski tip koji je sport zamijenio radom na računaru svakodnevno po osam sati. Ja jednostavno moram biti u pokretu, to me čini sretnom, pa sam svakodnevno nakon posla tu potrebu za fizičkom aktivnosti nadoknađivala radom u svojoj bašti. 

Kada se u Sarajevu omasovilo trčanje divila sam se tim ljidima kako uspjevaju. U razgovoru s mojom prijateljicom koja se počela baviti trčanjem pričala mi je o svojim iskustvima u trčanju i to baš u Školi trčanja. Toliko mi se to svidjelo da sam poželila i sama da se upišem, ali sam to stalno odgađala do prošle godine kada sam osjetila da moram nešto promijeniti, jer zbog loših stvari koje su mi se dogodile u posljednje dvije godine osjetila sam da moram promijeniti svoje navike i posvetiti se sebi i svom zdravlju. Otišla sam na stranicu SRC i popunila formular za upis. I došao je utorak, 1.februar, prvi trening. Nisam poznavala nikoga tu, ali rekla sam sebi idem pa šta bude. I vjerujte sretna sam što nisam odustala. Bilo je teško na početku, htjela sam odustati, upala mišića, trčim 300 metara, duša na nos hoće da izađe, ali uz podrsku trenera i drugih članova koji su me bodrili sam uspjela doći do cilja i taj osjećaj kad sam upsjela istrčati prve kilometar je nesto posebno. Sve ono što se negativno nakupi u meni u danu nakom trčanja bude puno bolje. Radujem se svakom treningu, upoznala sam nove prijatelje i na kraju istrčala svoj prvi polumaraton. Jako sam ponosna na sebe i zahvalna SRC trenerima, mojim kolegama s kojima sam zajedno sve to istrčala i naravno drugarici koja me sa svojim iskustvom podstakla da krenem trčati.